Veliki snijeg u G. kotaru donio je sa sobom velike neprilike u svakodnevnom životu ljudi i divljači. Snijeg visine između 1 i 1,5 m , mjestimično i više uglavnom je onemogućio kretanje bilo kakve vrste van glavnih cesta. Jasno, čovjek može do trgovine, no divljači svakodnevna borba za preživljavanje nije tako jednostavna. I tako dok se većina stanovništva grije u toplim domovima, lovci pokušavaju pomoći divljači koliko mogu više, svjesni da su lovci, šuma i divljač nedjeljiva cjelina. Vjerojatno mnogi neupućeni to ne shvaćaju ali Goranima je to posve normalno, i utkano u našu tradiciju“života na sjeveru“.

Tako su radili naši pretci, tako radimo i mi nadajući da će i iza nas ostati netko koga vežu emocije za prirodu, netko kome nije teško prtiti snijeg na skijama, krpljama ili pješke noseći sijeno i kukuruz  i pomažući divljači da preživi okrutnu zimu.

Koliko se sjećaju stari lovci posljednji put su ovakve sniježne prilike bile 1976 god, no slika je slična kao i danas samo su ljudi na slikama stariji. Evo nam podsjednika i par slika od nekad i od danas. Stare fotografije su sačuvane i objavljene zahvaljujući našem mještaninu, članu i marljivom autoru dipl.ing. Frković Alojziju u monografiji  našeg LD-a Srnjak Fužine-Lokve.

I na kraju zahvala svim lovcima – Goranima  koji ne žale truda da naš Gorski kotar i dalje bude zimi bijelo, a ljeti ZELENO SRCE HRVATSKE. 

U prilogu su: a) slika iznemogle košute koja leži na cesti i nema snage da se pomakne. Nakon što smo je ostavili i došli nakon 2 sata pomaknula se 10-tak metara u šumu- donijeli smo sijeno i kukuruz, i danas 5 dana kasnije i dalje je u istom krugu od 50 m.